Osnovna škola Antuna Mihanovića Klanjec

                                                    Život Palka vojskovođe

                     Ja sam Palko i dolazim iz Sparte, iz Grčke. Rodio sam se u proljeće 450. Kada sam se rodio, došli su Spartanski starješine koji  su me pregledali i rekli da mogu živjeti. One, koji nisu bili te sreće, ostavili bi na obližnjoj planini Tajget.

                    Živio sam s majkom Atalantom, tatom Karijom i dvjema sestrama Aurelijom i Dijanom u luksuznoj kući u Sparti. S obzirom da su sestre bile mlađe od mene,  nisam se igrao ni s kim. Tako sam živio do svoje 4. godine kada je tata doveo obitelj svog prijatelja i rekao da će oni odsad živjeti kod nas. Nije spomenuo zašto su oni došli, a i nije me bilo briga. Odonda sam se imao s kim igrati. Sin tatinog prijatelja zvao se Leonida i bio je moj vršnjak. Dobra stvar bila je ta što smo  Leonida i ja bili u istoj sobi. Bio je pametan kao i ja. Sve u svemu, bili smo dobri prijatelji. Čak smo izmislili i svoj pozdrav. Najčešće smo se igrali grčkih hoplita. Obukli bismo se u neku odjeću, uzeli drvena koplja, metalne štitove i drvene mačeve. Naravno da smo nosili i kacige. Pretvarali smo se da se  borimo protiv Feničana. U svakoj smo bitci pobijedili. Leonida je bio odličan strateg, a ja izvrstan vojskovođa. Čak smo znali crtati ratne planove po pijesku. Bilo nam je jako zabavno. Kada sam navršio 7 godina, otišao sam u školu za hoplite. Tamo sam naučio pisati, čitati, računati, slikati i razne druge stvari. Jedna od tih stvari  bila je učenje kako biti dobar hoplit. Kad me je prvog dana   tata otpratio, bilo mi je dosadno. Samo su me pregledali i rekli da sam spreman. Drugog dana upoznavali smo što ćemo raditi i morali smo biti u parovima. Ja sam bio u paru s Leonidom, naravno. Dali su nam ključeve od sobe u kojoj smo bili smješteni. Sutradan smo počeli ozbiljno trenirati. Pokazali smo svoje vještine kod ratovanja. Došao je neki čovjek do mene i upitao me: ˛˛Jesi li ti Karijev sin?”  

Ja mu odgovorih: „Jesam!“

On mi uzvrati: „Znaš li da je tvoj otac bio vojskovođa?“

„Naravno da znam.“

Taj je čovjek bio visok i mršav. Imao je štap i bradu bijelu kao snijeg. Pregača mu je također bila bijela. Na ruci je nosio zlatnu narukvicu, a njegov je glas bio prodoran. Tada je nešto promumljao sebi u bradu. Nisam ga baš najbolje čuo, ali mislim da je rekao: „Kakav otac, takav sin.“

 Kasnije mi je učitelj rekao da je on glavni efor. Taj dan bio mi je jako uzbudljiv. Naučili smo prva dva slova abecede α (alfa)i  β (beta). Dobili smo vojna imena.  Moje je vojno ime bilo Ares, a Leonidovo Aurelije. Svrstali su nas prema vojnim sposobnostima. Ja sam išao na obuku hoplita, a Leonida za stratega. Kada sam navršio 20 godina,  bio sam spreman za rat s Perzijancima. Moja je prva bitka bila na Maratonskom polju. Majka mi je dala štit i rekla da se vratim s njim ili na njemu. Nalazio sam se na desnom boku svoje vojne postrojbe. Tu smo bitku dobili veoma lako. Perzijanci su bili slabo naoružani pa nam to nije bila teška zadaća. Kada sam se vratio,  svi su mi pljeskali i bili sretni. Veoma sam se brzo zaljubio u mladu djevojku po imenu Dijana. Pet godina kasnije vjenčao sam se s njom. Bila je prekrasna, imala je smeđu kosu, bijelo lice, a oči su joj bile kao smaragdi. Usne su joj bile kao ruža, a tijelo vitko. Najčešće je nosila ružičastu pregaču.  Nekoliko mjeseci kasnije dobili smo djevojčicu. U početku nismo znali kako ćemo je nazvati. Ja sam predložio da se zove Glorija, a Dijana je rekla da je to odlična zamisao. I tako je naša kćer dobila ime Glorija. U međuvremenu, Leonida je pobijedio na izborima tako da je postao kralj. No, Spartom su vladala dva kralja. Leonida je morao odabrati drugog kralja koji će s njim vladati, a on  je za drugog kralja odabrao mene. Moja obitelj i ja  preselili smo se u  kraljevsku palaču. Tamo smo živjeli godinu dana, a tada  smo dobili novo dijete. Ovaj put je bio dječak, a dali smo mu ime Laert.  

                 Geruzija je sazvala skupštinu kojom je pozvala sve punoljetne muškarce da se bore protiv Perzijanaca koji su navirali. Nakon donesene odluke, dva kralja, koja su imala ulogu glavnih zapovjednika, predvodila su vojsku u priključivanju grčkim trupama kod prolaza Termopila. Leonida i ja predvodili smo vojsku u toj bitci. Dva dana  odbijali smo perzijske vojnike. No, kada nas je Efijalt treći dan izdao i poveo Perzijance iza naših linija, odnosno stazom Anopaija, naši stražari primijetili su Perzijance i povukli se. Leonida mi je rekao: „Idi sa svojom vojskom i obavijesti Atenu o ovome, to je izravna naredba.” Morao sam ga poslušati jer je on bio glavni kralj. Na kraju sam otišao sa svojim dijelom vojske, obavijestio Atenu i vratio se u Spartu obitelji. Odlučio sam da ću se prestati baviti ratom i rat prepustio Ateni. Nastavio sam živjeti sa svojom obitelji u Sparti i tako sam mirno živio do kraja života.   

Vid Petek