Ime Antuna Mihanovića dobro je poznato svakom učeniku klanječke osnovne škole. Generacije su stasale učeći o njemu. O čovjeku koji je svojim rodoljubnim književnim i jezikoslovnim radom zadužio hrvatski narod prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mihanoviću smo zahvalni ne samo zbog u njega razvijene svijesti o važnosti njegovanja vlastitog kulturnog, nacionalnog i jezičnog identiteta, već i zbog toga što nas širina njegove misli potiče da i sami budemo društveno odgovorni građani, pojedinci koji kritički sagledavaju svijet, težeći biti bolji učenici, bolji učitelji, bolji građani, bolji putnici, bolji ljudi - oni koji domovinu vole jednostavno, nježno, mudro, promičući njezine prirodne ljepote, njezine kulturne vrijednosti, ali kritički sagledavajući društvo, uvijek stremeći boljem.
Nacrtala Antonija Gašpar
Suprotno uvriježenom mišljenju, Mihanović nije rođen u klanječkom kraju; njegovo je rodno mjesto Zagreb (1796). Roditelji su mu bili zagrebački posjednik Matija Mihanović i Justina, rođena Kušević. U Zagrebu je završio pučku školu i gimnaziju te, na Kraljevskoj akademiji znanosti, studij filozofije i prava. Kratko je ondje i radio kao pravnik pri Banskome stolu. Nakon toga slijedi zaposlenje na mjestu vojnog sudca u Italiji te upravna služba u Rijeci. Tridesetih godina devetnaestog stoljeća radi u austrijskoj diplomaciji u Beogradu, Solunu, Smirni, Carigradu i Bukureštu. Nakon umirovljenja 1858. godine nastanjuje se u klanječkim Novim Dvorima u kojima živi sve do svoje smrti 1861. godine.
Mihanović je klanječki kraj otkrio slučajno, povremeno ondje posjećujući sestru koja je u Malom Trgovišću (današnje Tuheljske Toplice) imala ljetnikovac. Dolazio je i zbog termi koje su mu pomagale u liječenju reume. Tko zna kada se točno u ovaj kraj i zaljubio, odabravši Nove Dvore klanječke da ondje u miru proživi svoje posljednje godine. Ondje preminuvši, Mihanovićevo posljednje počivalište postaje klanječko groblje (danas Spomen groblje ili Park Antuna Mihanovića). Tridesetak godina nakon njegove smrti onamo dolazi August Šenoa, još jedno veliko ime hrvatske književnosti te, i sam zadivljen ljepotom Klanjca, piše pjesmu „Na grobu Antuna Mihanovića“ (poveznica na tekst pjesme).
Tko poznaje ove Šenoine stihove, zna da je u njima sadržana misao da je Mihanović spjevao najpoznatiju hrvatsku pjesmu, pjesmu „Horvatska domovina“, baš među našim zelenim bregima, u pitomim zelenim dolinama, u čvrstom miru našeg zavičaja. Tome u spomen godine 2008. u zaštićenom krajoliku Zelenjaku, prekrasnom kanjonu rijeke Sutle, podignut je spomenik Lijepoj našoj.
Osim po hrvatskoj himni, Mihanović će u svijesti hrvatskoga naroda ostati zapamćen i po svojim znanstvenim raspravama i esejima, po svojim mladenačkim pjesmama te po jezikoslovno i kulturološki važnoj knjižici „Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku“ (iz čijih se ideja kasnije razvio program Hrvatskog narodnoga preporoda Ljudevita Gaja). Osim toga, zadužio nas je i otkrićima motiviranim interesom za proučavanje hrvatskih listina i rukopisa, pronalaskom Zografskog evanđelja te otkrićem rukopisa Gundulićeva Osmana (koji će biti prva knjiga tiskana u Matici ilirskoj).
Osnovna škola Antuna Mihanovića godinama njeguje uspomenu na ovog velikog čovjeka. Svake godine učenici obilaze njegov grob polažući na njega cvijeće i čitajući nad njim Mihanovićeve stihove. Na školskim priredbama redovito su izvođeni i igrokazi s temama iz njegova života (poveznica na Novi zvonec, na ovogodišnji igrokaz). Osim toga, 2011. godine učenici uključeni u dodatnu nastavu iz povijesti, predvođeni učiteljicom povijesti prof. Jadrankom Husnjak, osmislili su projekt „Mihanović i srce grada Klanjca“ čiji je rezultat bio izrada prospekta za bolje turističko upoznavanje Klanjca, s težištem na njegovu povezanost s Mihanovićem (poveznica na e-materijale, ako postoje).
Ponosni smo na sve što nam je Antun Mihanović ostavio u naslijeđe i radosni zbog izazova koji nas očekuju u potrazi za novim načinima obilježavanja uspomene na njegov lik i njegovo djelo.
