Spisateljica Bojana Meandžija u našoj školi
Autor: Dragica Gajšak, 17. 5. 2019.
Dana 17. svibnja 2019. našu školu posjetila je spisateljica Bojana Meandžija. Intervju koji je napisala Ema Penezić, članica Novinarske grupe, pročitajte u nastavku.
Dana 17. svibnja 2019. godine u našu školu došla je spisateljica Bojana Meandžija, poznata kao autorica knjige “Trči! Ne čekaj me...”, nedavno uvrštene na popis knjiga preporučenih za čitanje u hrvatskim osnovnim školama. Predstavljanju su prisustvovali svi viši razredi naše škole.
Knjiga “Trči! Ne čekaj me...” govori o odrastanju za vrijeme Domovinskog rata, a glavni lik je sama spisateljica. Po onome kako je autorica predstavila knjigu, jedva čekam pročitati je za lektiru. Shvatila sam kako moramo cijeniti ono što imamo i kako je lako izgubiti ono što najviše volimo. Bojana Meandžija je rekla da je obitelj najtopliji pokrivač kada je vani hladno.
Poslije predstavljanja knjige razgovarala sam s ovom književnicom i saznala, između ostaloga, zbog čega piše i kako je bilo živjeti za vrijeme rata.
Gdje stanujete?
Stanujem u istom neboderu gdje sam bila i u knjizi. U Karlovcu.
Što još radite osim pisanja?
Zapravo, cijeli život radim s knjigama, knjige su mi najbolji prijatelj kad ostanem sama, družim se s njima dok ne zaspim. Radim u nakladničkoj kući.
Jeste li izdali još koju knjigu osim ove?
Jesam, izdala sam još jednu knjigu 2007. godine pod naslovom “Veliki kraljević” (za odrasle je).
Koja Vam je knjiga draža ‒ “Trči!Ne čekaj me …” ili “Veliki kraljević”?
To je kao kad tebe pitaju voliš li više brata ili sestru. Jednako. Ipak, “Trči! Ne čekaj me …” ima jednu drugu dimenziju zato što znam kako sam je pisala, u kakvim okolnostima.
Zašto ste odlučili objaviti knjigu?
Stajala je dugo u ladici sve dok nisam shvatila kako je loše to što odrasli nikada ne razgovaraju i ne pričaju kako se u ratu osjećaju djeca. Sjetila sam se da ja imam nešto u toj dječjoj perspektivi.
Zašto ste pisali o tome kako ste se osjećali?
Morala sam naći način kako da sve te emocije izbacim iz sebe. Pisanje je na neki način bilo ispušni ventil. Shvatila sam da se pisanjem nekako čistim i stvaram moj mir, a stvoriš nešto što je…
Kada dođete na mjesta na kojima ste proveli rat, kako se osjećate, je li on ostavio velike ožiljke? Jer je meni mama pričala, ona je bila u srednjoj školi kad je započeo Domovinski rat...
Gledajte, ja i dalje živim u Karlovcu i mnogo me toga podsjeti na situacije iz knjige. Miris zgrade i dalje je onaj isti miris koji je bio tada, podsjeti me na neke tamo dane i trenutke. No, volim reći da, koliko god je rat ružna stvar, u jednom dijelu me čak obogatio. Danas inače možda ne bih znala cijeniti toplinu koja mi je tada nedostajala.
Možete mi opisati kako je izgledalo skloniše u kojem ste se skrivali?
Prvi dio nije bio atomski. Ako je veća opasnost, onda odlaziš u atomski dio. To su dva hodnika i jedna prostorija gdje stane 200 ljudi.
Na natjecanju sam bila u atomskom skloništu u Donjoj Stubici pa sam i sama vidjela atomsko sklonište. Čudan miris je bio unutra, sve bilo onako drugačije, normalne sobe, a bila su tri kreveta unutra. Vidjele su se rupice.
Miris je nešto što me najviše asocira na to vrijeme. Odnosno, vrati me na ta mjesta. Da, u skloništu se nalaze kreveti na kat. Znači, što više katova imaju kreveti na kat, to ondje može stati više ljudi.
Čime se još volite baviti osim pisanja?
Volim razgovarati, gledati filmove i voziti bicikl. Ipak, ne stignem se svime baviti zbog posla.
Imate li puno prijatelja?
Mogu reći da imam dvoje pravih prijatelja, ovo drugo su više su ljudi s kojima živiš u nekakvom okruženju.
Osim pisanja imate još koji drugi hobi? Pisanje je jedini ili još nešto?
Volim fotografirati, volim noćnu fotografiju, recimo kad padne noć, zimi volim slikatI snijeg.
Što ste voljeli raditi kao djevojčica?
Pisati i crtati, iako ne znam baš dobro ovo drugo. Papir mi je uvijek bio najbolji prijatelj.
